-„Meni je ovdje baš dobro. I vama je ovdje baš dobro. Vjerujte.”, ovom ironičnom replikom mladog glumca Pavla Prelevića spuštena je zavjesa na izvođenje komada „Kapital” Kraljevskog pozorišta „Zetski dom”. Ujedno, ovom replikom označen je i kraj pete Manifestacije kamernih dramskih ostvarenja (MAKADO), u prepunoj velikoj sali KIC „Budo Tomović”. A, sve što je prethodilo ovoj replici publika je pozdravila ovacijama, ustajući da bi odala priznanje. Zanimljivo, na kraju je skoro cijela sala bila na nogama, a na početku, dok se izvodila naša državna himna, nije bio isti „odgovor”, već se samo sporadično ustajalo, uprkos „slikavanju” sa scene...
Pavle Prelević, Jelena Laban, Jelena Šestović i Stevan Vuković, studenti Fakulteta dramskih umjetnosti, potpomognuti muzičarima na sceni, rukovođeni rediteljem Andrašom Urbanom, podsjetili su publiku na ono što je Karl Marks u 19. vijeku napisao u „Kapitalu”. Podsjetili su publiku ne samo na definicije, kapitala, robe, novca, feudalizma, kapitalizma... već u ovom svojevrsnom kabareu, podsjetili i na socijalizam koji oni nisu doživjeli, a kojeg se stariji sjećaju. Ali, i na vrijeme kad su oni rođeni, i u kome je proteklo njihov djetinjstvo i u kome sada prolazi njihova mladost, ponovnog povratka kapitalizma na ovdašnju scenu, a koje naravno počinje prvobitnom akumulacijom kapitala. I gdje su naravno najviše profitirali (u ratu) i akumulirali (u miru) dojučerašnji socijalistički malograđani, a sadašnji kapitalistički skorojevići. I naravno, gdje je glavni kapital – čovjek „oslobođen od svega”, oslobođen od svake imovine, koji jedino može prodati svoj rad i svoju golu kožu, ako mu je prije toga ne zgule. Preciznije, prikazali su takozvanu našu tranziciju, koja u našem slučaju traje unedogled. Jer, nikako da od fatamorgane žarišnih tačaka našeg duboko podijeljenog društva nikako da vidimo, i da pređemo i tako stignemo do željenog cilja, koji takođe nije najjasnije definisan. Jedino što je u toj tranziciji definisano jeste kako lumpenproletarijat na sve moguće načine iskoristiti, kako ga na silu primorati, fizički, psihički, mentalno potčiniti i dovesti u stanje da tako silovan na sve načine, kapitulira. Naravno, u „Kapitalu” nijesu ostali dužni ni lijevim skretanjima, socijalističkim mešetarima, ideolozima nazovi srećnog društvenog uređenja u „kome su svi jednaki”...
A, na pitanje zašto su babe i djedovi, majke i očevi, ovih studenata htjeli da zamijene socijalizam za kapitalizam, da li su znali što žele, mladi Prelević odgovara:
– Mislim da su znali, jer, htjeli su novac i moć, kontrolu nad svijetom a koju jedino omogućava kapitalizam. Razlog tome je što čovjek više nema nikakvu slobodu. Uostalom, postavlja se i pitanje ko je slobodan, što je sloboda, što znači biti slobodan, čemu mi kao društvo težimo. Možda smo slobodu osjetili na trenutak, ali ovo gdje trenutno živimo prije bi se nazvalo stanjem paranoje, jednim tužnim periodom našeg društva. Mi kao da živimo u nekoj pauzi – navodi Prelević.
Dodaje da često sluša priče o Jugoslaviji, o ratu `90-tih, a sve se samo ponavlja, ne idemo naprijed, kaže Prelević, i dodaje:
„Slušam priče onih koji kažu kako im je bilo super, a što su oni uradili da meni bude super?”. Na naše pitanje što je on uradio ili će uraditi da mu bude bolje, odgovara:
– Upravo zato ja sam u pozorištu, i to ne samo radi sebe, već i radi publike. Jer, pozorište doživljavam kao neki zadatak, čijim izvršenjem mogu na neki način da pomognem i društvu. A, mislim da trebamo krenuti od sitnica, i da počemo raditi ono u čemu mislimo da smo najbolji – optimistično poručuje Prelević, dodajući da mu vjetar u leđa daju ljudi koji ga okružuju i vjera da stvari mogu biti bolje.
Ž.J.

---

Publika gledala domaće i regionalne teatre
Peti MAKADO je ove godine bio posvećen jubileju KIC-a, 55 godina postojanja i rada, a publika je pored „Kapitala” vidjela i „Bokeški d-mol” tivatskog Centra za kulturu, „Sve što sam prešutjela” Mie Begović (Hrvatska), „Halo Beograd” Rade Đuričin (Srbija) i „Ne igraj na Engleze” kolašinske NVO „Korifej”.